Tvoji osjećaji su kao informacije, putokazi koji usmjeravaju tvoju pažnju na ono što ti je sada potrebno saznati. Ne trebaš se poistovjetiti s njima, ti si više od svojih osjećaja. Samo ih saslušaj, suosjećajno, kao prijatelja. MFŽ
Kako se odnositi prema osjećajima? Dati im svu pažnju i prepustiti im se ili ih savladati, ne dozvoliti da nas preplave? Jesu li naše emocije snaga ili slabost?
Najbolje je odnositi se prema emocijama po "principu srednjegA puta". To znači da ih ne potiskujemo po jednoj strani, po drugj strani da se ne opterećujemo previše zbog njih. Dati im najprije pozornost, saslušati ih, suosjećajno i potpuno, kao prijatelja. Zatim, odabrati što učiniti i kako pobrinuti za sebe.
Sreća i smijeh su općenito ugodnije emocije nego strah i ljutnja. Sreća nam poručuje da je sve u redu, da imamo ono što želimo ili trebamo. No, ne samo sreća, sve osnovne emocije: ljutnja, žalost, veselje, strah in iznenađenje, razvili su se iz posebnih razloga i služe nam pri važnoj zadaći u našim životima. Neugodne emocije je najbolje prihvatiti kao informacije koje nam govore da nešto nije u skladu s našim željama. Strah i ljutnja na primer su mehanizmi koji nas štite pred opasnosti tako što aktiviraju naš broba ili bijeg odaziv.Pomažu nam da se zaštitimo ili zazmemo za sebe i zaštitimo svoje granice. Kada doživimo gubitak i žalostni smo, intuitivno tražimo da na snetko ili nešto utješi te taj osjećaj pripadnosti je bitan dio procesa ozdravljenja. U svakodnevnici, negativne emocije djeluju kao naš unutarnji sistem upozoravanja, znak da nešto u našem životu nije u ravnoteži te da možda moramo nešto učinit u vezi s tim. Ne moramo raditi dramu od toga, ne moramo se bojati da će nas te emocije preuzeti ili da će biti prebolne. Ne moramo se tih emocija sramiti kao što su nas često učili u djetinjstvu i kasnije kroz iskustva. Ukratko, ne moramo ih potiskivati, negirati, sramiti ih se, čak i kada se čine strašno bolne. Osjećaji su informacije, putokazi, samo poslušamo kakvu poruku nam nose. Ako bi u tom trenutku odlučili potiskivati ili negirati svoje osjećaje to bi iblo kao da bi se odlučili isključiti požarni alarm koji javlja da negdje gori vatra.
Po drugoj strani, to ne znači da moramo, svaki put kad se pojave snažne emocije, nešto napraviti u tom trenutku i riješiti situaciju. Puno patnje koje prouzroče neugodne emocije proizlaze iz naše interpretacije tih emocija. Strašno je biti tužan, nije lijepo biti ljut, slab si ako osjećaš strah itd...Kada koristite "srednji put" se sami odlučujute kako ćete se odazvati na emocije, ne reagirati impulzivno, automatsko, reaktivno, nego uz pomoć vaših unutarnjih snaga koje posjedujete u sebi.
Čuječni (mindfulness) pristup nas uči da smo sposobni doživjeti sve emocije, ugodne i neugodne, a ujedno održati zdravu distancu od njih. Mi nismo naše emocije, mi nismo naše misli. Ta razdalja dopušta drugačiju perspektivu i drugačiji odaziv. Na neugodne događaje i neugodne emocije obično reagiramo s automatskom emocionalnom reakcijmo. Umjesto potiskivanja i odbijanja neugodnih emocija, čuječnost nas uči da ih dočekamo znatiželjno: U redu, što to osjećam, ljutnju? Zašto se osjećam tako? Što mi to znači? Hoće li nestati samo do sebe ako se ne bavim s tim? Je li to signal da postoji nešto što bi bilo dobro promijeniti? Treba li promijeniti nešto izvan mene, kao na primjer situaciju u kojoj sam? Ili treba promijeniti kako vidim i interpretiram stvari, odnosno, kako se odazivam na nju?